Metabolički sindrom X  je multipli poremećaj koji predstavlja značajan rizik za kardiovaskularni sustav i zdravlje čovjeka, a kao glavni čimbenik navodi se upravo pretilost. To je relativno novi pojam u medicinskoj literaturi te se za njega upotrebljavaju različiti nazivi poput: metabolički sindrom, sindrom X, sindrom X plus, sindrom inzulinske rezistencije, plurimetabolički sindrom, metabolički trisindrom, veliki 4 ili smrtonosni kvartet. Također je važno istaknuti da je prevalencija ovog sindroma izrazito visoka i smatra se da ovaj novootkriveni poremećaj zahvaća između 25 i 30 % populacije srednje i starije dobi.

  Kako je već rečeno, ovaj sindrom čine različiti poremećaji, a to su: debljina, inzulinska rezistencija s povišenom razinom inzulina u krvi (hiperinzulinemija) što dovodi do poremećene tolerancije glukoze, zatim poremećaj masnoća u krvi (dislipidemija) i pojava povišenog krvnog tlaka (hipertenzija). Smatra se da su u  patofiziološkoj podlozi ovog sindroma određene genetske sklonosti koje pod utjecajem okoliša dovode do nastanka inzulinske rezistencije (jednostavno rečeno, neosjetljivosti tkiva na učinak ovog hormona) i posljedičnog povišenja inzulina u krvi, a to dalje vodi u pojavu šećerne bolesti tipa 2, dislipidemiju, nastanak hipertenzije, koronarne bolesti i vjerojatno poremećaja homeostaze. Pretilost i odsutnost tjelesne aktivnosti najviše utječu na inzulinsku sekreciju i djelovanje inzulina, ali treba naglasiti da oni nisu primaran uzrok inzulinske rezistencije već u kombinaciji s genima dovode do njene pojave i ovoga sindroma.

  Budući da je inzulinska rezistencija jedan od temeljnih zbivanja u ovome sindromu, moramo pojasniti što ona znači i označava. Inzulinskom rezistencijom nazivamo stanje u kojem su stanice organizma, tj. ciljna tkiva manje osjetljiva na metaboličke učinke inzulina. Inzulin djeluje na metabolizam ugljikohidrata, masti i bjelančevina, pa je jasno da njegovo smanjeno djelovanje dovodi do znatnih poremećaja u cjelokupnom metabolizmu. Kao najpoznatiji učinak inzulina često se navodi kako ovaj hormon pospješuje prijenos i iskorištavanje glukoze u većini stanica organizma (osim u moždanim stanicama), pa je lagano za razumjeti da će njegovo smanjeno djelovanje prouzrokovati povišenje glukoze u krvi (hiperglikemiju). Kompenzacijski odgovor organizma, odnosno beta-stanica gušterače koje normalno luče inzulin na ovakvo stanje je upravo povećano lučenje inzulina. Zahvaljujući povećanom lučenju inzulina mnogi pojedinci uspijevaju neko vrijeme održati normalan metabolizam glukoze, no stupanj inzulinske rezistencije s vremenom raste i kompenzatorna hiperinzulinemija ne može više održavati normalan metabolizam ugljikohidrata. Upravo je ova kompenzatorna hiperinzulinemija, kojom su određeni pojedinci zadržali dovoljnu sekreciju inzulina da bi ostali normoglikemični, važna oznaka metaboličkog sindroma X  i važna razlika prema tipu 2 šećerne bolesti. Kako razina inzulina s vremenom pada, tako dolazi i do poremećaja u metabolizmu masti i bjelančevina te do pojave šećerne bolesti tipa 2. Zbog nemogućnosti uporabe glukoze za dobivanje energije povećava se iskorištavanje masti i bjelančevina iz zaliha u tijelu. Ovakvo pojačano iskorištavanje masti dovodi do porasta koncentracije slobodnih masnih kiselina u plazmi koje se iskorištavaju u jetri za dobivanje energije, ali ako ovaj proces potraje predugo on dovodi do pojave velikih količina kolesterola u krvi  i njegovog povećanog odlaganja u stjenkama arterija i ubrzanog nastanka ateroskleroze.

  Inzulinska rezistencija obično je posljedica pretilosti u genetski opterećenih pojedinaca, ali sami mehanizmi koji povezuju pretilost s nastankom inzulinske rezistencije slabo su poznati. Istraživanja pokazuju da je smanjen broj inzulinskih receptora na ciljnim stanicama, ali još važniji patofiziološki mehanizam je na razini onoga što se događa iza receptora, tj. u stanici pa to nazivamo postreceptorskom unutarstaničnom pogreškom. U nekih ljudi gušterača uspijeva stvarati dovoljno inzulina da spriječi teže poremećaje metabolizma glukoze, a u drugih beta-stanice gušterače postupno postaju iscrpljene i ne mogu više održati visoku razinu inzulina u krvi pa nastaju znatno teže posljedice. Istraživanja su također pokazala da su genetski čimbenici upravo ti koji određuju hoće li gušterača moći lučiti velike količine inzulina tijekom duljeg perioda i tako spriječiti nastanak šećerne bolesti.

  Kao izrazito važan čimbenik ovoga sindroma navodi se i pretilost. Pretilost se definira kao suvišak masnog tkiva koji ugrožava zdravlje. Također možemo reći da je pretilost stanje u kojem je energijski unos veći od energijske potrošnje, pa je pretilost posljedica pozitivne energijske ravnoteže. Postoje dva osnovna oblika pretilosti. Prvi ima centralnu distribuciju masnog tkiva gdje je masno tkivo pretežno u gornjem dijelu tijela, tj. oko trbuha i zato se često označava kao pretilost u obliku «jabuke», a drugi oblik pretilosti je u tzv. obliku «kruške», jer se masno tkivo nakuplja pretežno u donjem dijelu tijela, u području bedara, bokova i stražnjice. Ovakvom obliku pretilosti su pretežno sklonije žene, a iako je manje opasan od onoga u obliku «jabuke» i on može prouzročiti zdravstvene probleme. Kod centralnog tipa pretilosti postoje stanovite endokrinske abnormalnosti, tj. poremećaji u normalnoj razini hormona. Prije svega postoji povišena sekrecija kortizola. Kortizol je hormon kojeg luči nadbubrežna žlijezda i ona je pod utjecajem hipotalamusa i hipofize; hipofiza (drugi naziv je pituitarna žlijezda) je mala žlijezda smještena ispod baze velikog mozga i upravlja radom mnogih žlijezda u našem tijelu. Tu os upravljanja i regulacije nazivamo hipotalamičko-pituitarno-adrenalna os i upravo je ona odgovorna za povišenu aktivnost nadbubrežne žlijezde koja luči kortizol. Kod pretilih postoji i smanjeno stvaranje spolnih hormona (testosteron u muškaraca) te smanjena sekrecija hormona rasta. Kada sveukupno pogledamo hormonske promjene koje postoje u pretilih ljudi možemo sažeti sljedeće: vrijednosti inzulina i kortizola su povišene, a vrijednosti hormona rasta i spolnih hormona su snižene. Upravo ova kombinacija hormonskog disbalansa dovodi do jačeg odlaganja masti u području abdomena (visceralno masno tkivo) nego pod kožom (subkutana mast), a može dovesti i do povišenja lipida (masnoća) u krvi.

  Kada govorimo o mastima najtočnije bi bilo upotrijebiti naziv dislipidemija, jer on najvjernije opisuje složenost tog poremećaja. Dislipidemija podrazumijeva povišenu razinu triglicerida (hipertrigliceridemija), sniženu razinu «dobrog» HDL-kolesterola, povišenu razinu «lošeg» LDL-kolesterola, smanjen LDL/HDL-omjer, povišenu razinu slobodnih masnih kiselina i povećan broj čestica malih gustih LDL-a (eng. small dense LDL). Dislipidemija, posebice povišena koncentracija LDL-kolesterola i snižena koncentracija HDL-kolesterola, zajedno s povišenom razinom inzulina i povišenim krvnim tlakom znatno pridonosi preranom i ubrzanom razvoju ateroskleroze.

  Posljednji, ali nikako manje bitan čimbenik metaboličkog sindroma je povišeni arterijski tlak (hipertenzija). Smatra se da je hipertenzija u ovome sindromu posljedica inzulinske rezistencije i povišene količine inzulina u krvi, jer inzulin djeluje na brojne procese u regulaciji krvnog tlaka. To se prvenstveno odnosi na proces izlučivanja natrija putem bubrega koji je smanjen (pa bubrezi zadržavaju soli u organizmu) i na stimulaciju simpatičkog živčanog sustava inzulinom. Drugi važan čimbenik nastanka povišenog arterijskog tlaka je debljina. Dokazana je linearna povezanost između hipertenzije i debljine u svim dobnim skupinama, a smanjenjem tjelesne težine normalizira se razina krvnog tlaka. Mehanizam koji bi objasnio ovakvu međusobnu ovisnost debljine i povišenog krvnog tlaka nije sasvim poznat, ali neki znanstvenici navode da se radi o poremećenom prometu soli u organizmu i o promjenama na krvnim žilama. Arterijska hipertenzija je bolest koja ima vrlo podmukao tok, jer je vrlo dugo bez simptoma i u tom vremenskom periodu može nanijeti vrlo teške i nepopravljive (ireverzibilne) promjene u ljudskom organizmu, posebice na kardiovaskularnom sustavu. Karakterističan problem vezan uz hipertenziju je taj što ona nema svojih specifičnih simptoma, već simptomi i znakovi koji bi ukazali na postojanje arterijske hipertenzije dolaze od zahvaćenosti različitih organskih sustava. Tako se mogu javiti glavobolje, vrtoglavice, šum u ušima, slabost, umor, krvarenje iz nosa, osjećaj otežanog disanja, bolovi u prsima, a ponekad i gubitak vida. Također, mnogi bolesnici navode da imaju brojne neželjene posljedice (nuspojave) lijekova koje uzimaju kako bi liječili hipertenziju i zbog toga prestaju s redovitim uzimanjem lijekova. Upravo se iz ovih razloga ne smije zanemarivati problem hipertenzije, već se treba sustavno i organizirano posvetiti njegovom rješavanju.

  Metabolički sindrom X je slojevit i kompleksan medicinski problem, pa se njegovom rješavanju treba pristupiti misleći na mnoge patogenetske uzroke. Liječenje treba provoditi u nekoliko pravaca i liječiti istodobno svaku od komponenata metaboličkog sindroma. Budući da je pretilost u korijenu svih ostalih patoloških zbivanja, smanjenje tjelesne težine će svakako pridonijeti lakšem i uspješnijem liječenju ostalih poremećaja. Vrlo je važno promijeniti dosadašnje životne i prehrambene navike i svakako uključiti tjelesnu aktivnost u svakodnevni raspored. Preporuke su da se barem dva do tri puta tjedno osoba bavi tjelesnom aktivnošću kroz 30 do 60 minuta. Može se baviti trčanjem, plivanjem, vožnjom bicikla, čak i hodanjem, ali izuzetno je važno naglasiti da se ta sportska aktivnost mora bez prestanka provoditi kroz najmanje pola sata. Dokazano je da u vremenski kraćem periodu od pola sata organizam ne stigne «dovoljno pokrenuti» svoj metabolizam kako bi razgrađivao i iskorištavao masti koje su se nataložile u tijelu. Smanjenjem tjelesne težine u pretilih osoba snižava se krvni tlak, snižavaju se kolesterol i trigliceridi (masnoće u krvi), a u bolesnika s tipom 2 šećerne bolesti poboljšava se tolerancija glukoze. Također je potrebno da liječnik razmotri i potrebu za medikamentnim liječenjem svakog od ovih čimbenika metaboličkog sindroma X te potrebu da se lijekovi uvedu u samu terapiju. To se prvenstveno odnosi na liječenje povišenog krvnog tlaka.

  Kako u industrijski razvijenim zemljama, tako i u siromašnim nerazvijenim zemljama, povećava se učestalost pretilosti i paralelno s time i učestalost metaboličkog sindroma. Metabolički sindrom predstavlja izrazit rizik za pojavu bolesti kardiovaskularnog sustava, a pretilost sam po sebi nosi još cijeli niz drugih opasnosti za zdravlje. Osim već spomenutih promjena kardiovaskularnog sustava, hipertenzije i šećerne bolesti tipa 2, tu se još nalaze promjene u plućima, povećana sklonost nastanku žučnih kamenaca, promjene u lokomotornom sustavu (kosti i zglobovi - zbog povećanog tlaka na zglobove), povećana učestalost malignih oboljenja (osobito karcinoma debelog crijeva, ravnog crijeva i prostate u muškaraca i karcinoma dojki, maternice i jajnika u žena), hormonske promjene (promjene u radu štitnjače, nadbubrežne žlijezde, spolnih žlijezda), komplikacije u trudnoći i u porodu, a u pretilih žena često je poremećen i menstrualni ciklus te je zabilježena veća učestalost policističnih jajnika i veća učestalost neplodnosti. Ovaj popis bolesti je i više nego dovoljan da se pretila osoba odluči da smanji tjelesnu težinu, ali to naravno nije lagani zadatak. On zahtijeva veliku upornost, ustrajnost i prije svega odluku da se započne s tako teškim procesom. Danas postoje mnogi načini liječenja pretilosti poput raznovrsnih dijeta, raznih lijekova, psihoterapijske potpore i kirurških zahvata, ali je vrlo važno da se osoba prije svega nauči zdravo hraniti i da se dovoljno bavi tjelesnim aktivnostima.



LITERATURA

A.    Guyton C., Hall J.E.: Medicinska fiziologija. 2003., 10. izdanje.
B.    Wilson JD., Foster DW.: Textbook of Endocrinology. 1998., 9. izdanje.
C.    Vrhovac B. I sur.: Interna medicina. 2003., 3. izdanje.
D.    International Journal of Obesity: The beneficial effects of weight loss on cardiovascular risk factors. 1997; 21:5-9
E.    Harrison's Principles of Internal Medicine. 2001. 15. izdanje.