Dijabetička neuropatija je najčešća kronična komplikacija šećerne bolesti, najčešća je periferna neuropatija uopće a samim tim i jedna od najčešćih stečenih bolesti živčanog sustava. U dijabetičku neuropatiju spada osim distalne dijabetičke polineuropatije, autonomna neropatija te fokalne i multifokalne neuropatije u koje spadaju kompresivne neuropatije (sindrom karpalnog kanala), proksimalna dijabetička neuropatija, neuropatije moždanih živaca i trunkalna radikuloneuropatija. U dijabetičkoj neuropatiji nalazimo oštećenje perifernih živaca, pri čemu su zahvaćena osjetna, motorička i autnomna živčana vlakna.
Dijabetička polineuropatija (DPN) spada u skupinu stečenih simetričnih distalnih senzomotornih polineuropatija. Do 60% bolesnika sa šećernom bolesti imaju dijabetičku polineuropatiju, a oko 13% bolesnika imaju bolnu dijabetičku polineuropatiju. Razvoj dijabetičke polineuropatije primarno ovisi o kontroli glikemije. Šećerna bolest inducira imunološke, metaboličke i hemodinamske (mikroangiopatija) promjene na živčanim vlaknima, što može dovesti do ireverzibilnih oštećenja.

U ranim stadijima ova polineuropatija se manifestira negativnim i pozitivnim senzornim (osjetnim) simptomima, prvenstveno u stopalima. U negativne simptome spadaju gubitak osjeta (dodira, boli, temperature, vibracije, položaja), trnjenje i utrnulost, a pozitivni simptomi su neuropatska bol (probadajuća, sijevajuća, paleća, ...), alodinija i hiperestezija. Autonomna disfunkcija je česta i zahvaća kardiovaskularni, genitourinarni i gastrointestinalni sustav, a inicijalno se obično manifestira poremećajem znojenja.    
Simptomi se u početku obično pogoršavaju noću te u mirovanju. Tijekom vremena kako se dijabetička polineuropatija pogoršava, osjetni simptomi se šire ascedentno - proksimalnije u nogama, zahvaćaju distalne dijelove ruku, a razvija se i slabost distalnih mišića nogu a zatim i ruku.

Kliničkim pregledom nalazi se simetrično oštećenje površinskog i dubokog osjeta po tipu «čarapa i rukavica»,  koje je najizraženije u distalnim segmentima nogu. Miotatski refleski postupno slabe, a u kasnijim stadijima su odsutni. Postupno se razvija hipotrofija mišića sa posljedičnom slabošću malih mišića stopala, potom potkoljenica i šaka.   

U potvrdi dijagnoze distalne dijabetičke polineuropatije osim anameneze i neurološkog statusa značajnu ulogu ima neurofiziološka obrada, od kojih je najvažnija elektromioneurografija (EMNG).   

U liječenju bolne dijabetičke polineuropatije prvenstveno se koriste antidepresivi i antikonvulzivi. Kontrola glikemije može usporiti progresiju dijabetičke polineuropatije sa razvojem dijabetičkog stopala.

Autor: Hrvoje Budinčević, dr.med. specijalist neurolog.
Opća bolnica „Sveti Duh“
Klinika za neurologiju.
Sveti Duh 64